O flauti XI (francuska škola)

Dobrodošli flautisti,

na još jedan blog, u serijalu o flautu (About the flute). Danas pričamo o francuskoj školi flaute i svim velikim imenima povezanih s istom.

Povijest francuske škole flaute započinje krajem 17. stoljeća. U tom vremenu imamo dva velika umjetnika koja prednjače na koncertnoj sceni: Philibert Rebille (popularnije znan pod iskrivljenom verzijom imena Philbert) – flautist kraljevske garde između 1670. i 1715.; i Francois Pignon (poznatiji pod imenom Descosteaux) – jako poznat u kraljevskoj gardi između 1664.-1670. Obojica su bili poznati virtuozi, no nisu ostavili traga u pedagogiji ili metodici.

Zatim imamo Pierre-a Guultier-a iz Marseille-a, glazbenika i voditelja putujuće grupe glazbenika, koji je iza sebe ostavio i nekoliko skladbi za dvije i tri flaute.

Obitelj Hotteterre, koju smo već spominjali nekoliko puta u prijašnjim poglavljima, čiji je najzapaženiji član Jacques, također poznat pod imenom le Romain, bio značajni virtuoz, graditelj i jako cijenjen profesor. Njegov traktat, imao je zapaženi utjecaj, toliko da su sva ostala izdanja i pokušaji pisanja traktata bili ili kopija ili varijanta te knjižice. Enciklopedija flaute bila je direktan izvor i inspiracija za pisanje Newest method for learners on German flute, koja je izdana u Londou 1730. godine, te iz nje polaze sve ostale metode sviranja. Sve te metode, Hotteterre je jasno predstavio u svom dijelu. Nadimak le Romain dobio je u mladosti za vrijeme boravka u Italiji. Njegov traktat je imao čak četiri izdanja za njegova života te je preveden na koliko jezika. Hotteterre je ostavio i značajan broj skladbi, najviše za dvije flaute sa ili bez basa. Umro je sredinom 18. stoljeća, no točna godina nije poznata.

Michel La Barre, rođen 1675. godine, bio je učenik Philberta i Descosteauxa. Oko 1700. godine postaje član orkestra Opere, a od 1705. i član Komorne glazbe. Suvremenici pišu o tome kako je bio izrazit virtuoz, no njegov doprinos literaturi flaute bio je daleko značajniji: suite za dvije poprečne flaute bez pratnje i suite za flautu uz basso continuo. U prvom izdanju suita napisan je i autorov komentar: „ove su skladbe većinom posebnog karaktera i različite od onih koje smo do sada svirali na poprečnoj flauti, i želio bih da ne budem samo ja koji ću ih svirati.“ Naravno, značaj umjetnika potvrdi se s vremenom. Njegove skladbe su kao male, jednostavne arije plesnog karaktera, duhovne i graciozne.

Jacques-Christophe Naudot (oko 1690.- 1762), o čijem životu ne znamo puno. Znamo da je ostavio brojna djela između 1720. i 1750. Veliki dio njegovih skladbi napisan je za flautu uz ostale instrumente. Neke od njih koje su privukle posebnu pažnju bile su vrste simfonija napisanih za flautu, tri violine, violu i bas, za koje se smatra da su prethodile koncertantnim simfonijama, koje su bile jako raširene u drugoj polovini 18. stoljeća. Neke od njegovih sonata za jednu ili dvije flaute, svrstavaju se u remek djela tog razdoblja.

Jean Baptiste Loeillet (1688.-1720.), također poznat i kao Loeillet de Ghent. Prvi dio života provodi u Parizu, kao virtuoz, no u isto vrijeme sklada. Zatim odlazi u London, gdje ostavlja za sobom ogromno bogatstvo: veliki broj djela za flautu, trio sonate, sonate za dvije flaute bez pratnje i nekoliko solo sonata. No potrebno je spomenuti i Jean Baptiste Loeillet (1680.-1730.), također poznatog kao i Loeillet of London i John Loeillet, rođaka Loeillet de Ghent-a. Koji je djelovao u Londonu, te je iza sebe ostavio nekoliko sonata za za flautu, obou i violinu uz partnju, nekoliko solo skladbi, te knjižicu „Lessons for the Harpsichord or Spinet“, uz koju idu i 6 suita koje su uključene s knjigom.

Pierre-Gabriel Buffardin (1693.-1768.), iz Marseille-a, prvi je od flautista koji je ostvario dugu karijeru u inozenstvu. Bio je ambasador flautista Francuske, koji je boravio u Konstantinopolu, gdje je sreo J. S. Bach-a, kod kojeg je učio svirati flautu. 1715. godine postaje profesor Quantzu u Dresdenu. Pod kraj života odlazi u Pariz, gdje umire. Ne poznajemo niti jedno njegovo djelo za flautu.

Kao suprotnost Buffardin-u, dotičemo se Boivin de Boismortier-a, koji je iza sebe ostavio ogromno bogatstvo suita, sonata, dua, trija, itd. za sve instrumente.

Michel Blavet (1700.-1768.) do 1723. ostaje u rodnom gradu Besancon-u. Iznimno nadaren umjetnik, svirao je nekoliko instrumenata, od kojih najbolje flautu i fagot. 1723. seli u Pariz na dvor princa Carognan-a, no napušta dvor kako bi služio glazbenim potrebama grofa Clermont-a. 1726. dokazuje svoje sviračke sposobnosti i postaje cijenjeni virtuoz. Od 1740.-1758. godine biva član Opere, nakon što je sudjelovao u nizu ansambla komorne glazbe. Također je gostovao kao solista u Prusiji za vladavine Fridricha I i II. Njegova djela stavljamo u kategoriju s Boismortier-om i Loeillet-om, te u njima očitujemo veliko poznavanje flaute. Poznata mu je zbirka šest sonata za dvije flaute bez basa, razne arije, dua, no naj dragocjenije su tri sveska od šest sonata za flautu i bas, izdanih of Ballard-a 1728., 1732. i 1740. godine. Sve te sonate spadaju u standardni flautistički repertoar.

Sada dolazimo do perioda od nekoliko godina gdje nemamo izrazito zapaženih virtuoza ni profesora.

Tek Francois Devienne (1759.-1803.) ponovno zauzima status jednog od najcjenjenijih virtuoza. Svirao je skladao od najranije dobi i jako mlad je ušao u glazbu švicarske garde. Svirao je, kao i mnogi prije njega fagot i flautu. Osim što je bio izvrsni flautista bio je i odlični fagotista, tako da je svirao u jednom orkestru pa za tim u orkestru Opere (1796.). Osim što je organizirao Conservatorie 1795., također je napisao i metodu „The flute“, koja je još uvije u upotrebi. U njoj je napisao korisne savjete o držanju, disanju, fraziranju, i svemu što je potrebno za razvitak potpunog umjetnika. Njegov opus za flautu je velik, no mnogo toga nije iskorišteno. Također je napisao u jednu operu koja je u potpunosti zaboravljena.

Moramo napomenuti i još neke majstore i virtuoze 18. st. koji nisu bili toliko poznati ali su vrijedni spomena: Mahault, braća Piesche, Lucas, le Philidor, Lavaux, De Caix, Chalais, Corrette, Bourgoin, Mouret, Handouville, Pipereau, les Salantin, Rault, Mangean, Rebout, Delusse, itd.

Tako dolazimo do 19. stoljeća. Prvi francuski flautista koji je svojom virtuoznošću i doprinosom flauti, zaslužio našu pažnju bio je Berbiguier (1782.-1838.). Prvo je učio flautu, violnu i violončelo amaterski. Sa 23 godine napušta rodni grad kako bi otišao studirati na Conservatorie de Paris, kod Wunderlich-a za flautu i Berton-a za harmoniju. 1813. godine dobiva poziv za vojsku, koju napušta 1819. poradi svog zvanja. 1830. nakon revolucije ostaje u Parizu, te umire 1838. godine. Nije svirao u orkestru, no nastupao je kao virtuoz i imao je odlične reference kao profesor. Njegovi brojni koncerti, sonate, fantazije i dr. nisu ostavile većeg traga. Također je napisao knjižicu o metodičkom pristupu flauti, no ipak se vidi da je njegova značajka sviranja bila snaga.

Tulou (1786.-1865.) kojeg se pamti kao virtuoza i skladatelja, imao je dužu karijeru od ostalih flautista. Bio je sin glazbenika (otac mu je bio fagotist Opere i profesor na konzervatoriju), tako da je ušao na Konzervatorij kao desetogodišnjak kod Wunderlich-a. Jedini razlog zašto 1801. godine nije dobio premier prix, bile su njegove godine iako su ga svrstavali među najbolje francuske flautiste. Nakon što je svirao s mnogim orkestrima, 1813. godine preuzima poziciju svog profesora kao solo flauta pariške Opere. 1816. godine, premijera Lebrun-ove opere Russignol, spominje opće oduševljenje Tulou-ovim sviranjem. Taj solo u operi posebno je odgovarao njegovim sklonostima, te se smatra da je imao prste u stvaranju istog, bio je predivan dijalog između flaute i glasa. Zbog njegovog političkog opredjeljenja imao je problem u potrazi za poslom, no u međuvremennu se posvetio svom sviračkom usavršavanju i koncertiranju. Ponovno postaje solist opere 1826. godine, a 1829. godine preuzima klasu svog profesora Wunderlich-a. Jedno vrijeme surađivao je s graditeljem flauta Nanon-om. Kod njega se iznimno cijenio lijepi ton i posebna tehnička lakoća sviranja. Oni koji su ga slušali kažu, da je bio bez konkurencije, čak i superiorniji. Njegove demodirane skladbe danas služe kao vježbe, njegova djela koja su napisana za concours du Conservatorie, sva sliče, dok njegovih 5 koncerata imaju veliku glazbenu vrijednost.

Drouet (1792.-1873.) je bio francuz po ocu, no rođen u Amsterdamu u Nizozemskoj. Tolou mu je bio uzor i rival. Kažu da je bio čudo od djeteta, te da je s 8 godina svira Deviennov koncert br. 8, što je teško za povjerovati, no njegove prve etide dokazuju veliki virtuozitet. Pohađao je pariški konzervatorij u klasi Reicha-e i Mehul-a (kompozicija). 1807/8. bio je proglašen flautistom Louis-a kralja Nizozemske (Napoleonov brat). Bio je profesor grofa Berry-a, 1815. imenovan flautistom kraljevske kapele, putovao Europom kao solist, 1818. osnovao tvornicu flauta u Londonu, te je također bio direktor kraljevske opere Napulja. 1829. odlazi u London, 1832. u Pariz, 1840. preuzeo mjesto dirigenta kapele saksonnskog grofa, 1854. je otputovao poslom u New Yourk, te se umirovio u Bernu. Najcjenjeniji je zbog virtuoznosti, a ne zbog umjetosti. Fetis je pisao kako je često svirao falš, s nepotpunim izrazom; no da je s lakoćom izvodio i najteže tehničke dijelove. Skladbe za flautu i klavir ili orkestar su mu potpuno zaboravljene, no iza njega ostaje niz od sto etida koje su u standardnom repertoaru (bave se svim poteškoćama flaute te su odlične za ustrajnost i održavanje koncentracije). Drouet, kao i Tolou, bio je pobornik stare flaute, te je do smrti svirao osmero-klapnu falutu.

Istoj školi pripada i Eugene Walckires (1793.-?), poznatiji kao profesor nego kao virtuoz, za sobom je ostavio neke skladbe no najcjenjenije su dueti za dvije flaute.

Konačno dolazimo do Jules Demesseman-a (1833.-1866.), cijenjeni umjetnik, Tolou-ov učenik, pobornik stare flaute. Pisao je mnogo za svoju upotrebu, i djela imaju neku vrijednost. Pretežito su to djela za razvijanje mogućnosti svirača. Najpoznatija su mu djela šest komada koja se i danas postavljaju kao djela Morceau de concours.

Staru flautu još sviraju i Farrenc i Guillou, te oni koji su je zadržali zbog praktičnih razloga: Remusat, Camus, Coche… Camus je napisao jako dobru metodu i vrlo korisne etide, Coche se posvetio uvđenju Bohm-ove flaute u Francuskoj. Louis Dorus, najslavniji pobornik nove flaute, koji je također i zaslužan za jednu od novih klapni. Kao učenik Guillot-a, diplomira 1828., 1934. ulazi u orkestar Opere i orkestar Konzervatorjia kao solo flauta. Kada ga je Bohm upoznao sa svojim instrumentom u Parizu, odlučio je da će prijeći na novi instrument. Ipak nije mogao izići u javnost s novim instrumentom bez da je bio sasvim siguran, tako da je dvije godine proveo vježbajući u tajnosti. Bio je zaokupljen orkestrom, te je stalno svirao stari insturment, sve dok nije bio siguran u novi. No kada se napokon pojavio u orkestru s novom flautom, flauta zauzima svoje novo mjesto. Dorus je revolucionirao navike većine flautista koji su došli nakon njega. Odgojio je veliki broj flautista, imao posebnu vezu s duetima za flautu i sopran, kako je bio brat poznate pjevačice (Dorus-Gras) često je nastupao na koncertima. Za sobom je ostavio dugu karijeru kao virtuoz, sa čistim stilom i savršenim izvedbama, koje su zabilježene u zapisima Societe des concerts. Kao i neke skladbe i odličnu metodu.

Nakon njega na mjesto profesora na Konzervatoriju dolazi Henry Altes (1826.-1895.)., čija je metoda još uvijek u korištenju. Zatim: Taffanel, Hennebains i dr.

Prošlo je skoro dva stoljeća otkako je Theobald Boehm stvorio flautu sustava Boehm - flautu od metala koja je bila beskrajno bolje usklađena od bilo koje druge dotad: flautu koja se može pohvaliti lakšim, agilnijim mehanizmom nego što je do sada bio poznat. Kao rezultat ovog postignuća nastao je zametak Francuske škole. Francuska škola flaute, koju su prakticirali učenici Paula Taffanela na Pariškom konzervatoriju, koristila je stil sviranja koji uključuje lagani ton i vibrato. Učenici su nastojali uhvatiti kvalitetu zvuka Taffanela u vlastitom sviranju. Louis Fleury opisao je Taffanelov ton kao "zadivljujući, a također i vrlo pun." Ova referenca punog zvuka često je opisivana kao moćna i mjedena, što se može shvatiti kao pogrdno. Međutim, kada je Gaubert jednom upitan o tome, on je uspostavio ravnotežu ponavljanjem riječi 'puno', inzistirajući na tome da Taffanel proizvodi savršeno homogen ton u cijelom rasponu instrumenta. To je postala temeljna kvaliteta zajednička velikim flautistima Francuske škole i može se vidjeti kod Taffanelovih nasljednika. Ovi flautisti koristili su metalne flaute modificiranog Boehmovog sustava Louisa Lota i drugih. To je bilo u suprotnosti s većinom drvenim njemačkim i engleskim instrumentima, koje su njihovi flautisti svirali snažnim i postojanim zvukom. Generacija Taffanelovih učenika bila je generacija u kojoj su glazbeno izvođenje i obrazovanje brzo postajali uobičajenije. Odgovarajuće povećanje produktivnosti Konzervatorija pomoglo je proširiti utjecaj ovih učenika. Stopa diplomiranja kod profesora Louisa Dorusa i Joseph-Henrija Altèsa bila je u prosjeku nešto manja od jedne godišnje; 35 studenata osvojilo je prve nagrade između 1866. i 1899. Tijekom sljedećeg 40-godišnjeg razdoblja, od 1900. do 1939., broj prvonagrađenih studenata udvostručio se na 86. Ovaj broj uključivao je pet studenata bez presedana koji su diplomirali iste godine—1920. Ta se stopa još brže povećala 1940-ih, s 48 prvih nagrada dodijeljenih diplomantima dvaju razreda flaute na Konzervatoriju. Kako se povećavao broj diplomiranih studenata, tako su rasle i mogućnosti za rad. Dok su solo puhački recitali ostali neuobičajeni, broj orkestralnih koncerata u Parizu između 1906. i kasnih 1920-ih udvostručio se na 1880 godišnje. Do 1930. Konzervatorij je postao vrh nacionalne piramide glazbenog obrazovanja u Francuskoj koja je uključivala 23 područne akademije, 21 nacionalnu školu i 20 općinskih škola.

Iz raznih razloga, oni Taffanelovi učenici koji su kao učitelji najviše širili utjecaj svojih učitelja djelovali su prvenstveno u Sjedinjenim Državama. Među tim su studentima bili Georges Barrère, René Le Roy i Marcel Moyse. To može objasniti zašto je francuska škola flaute imala snažan utjecaj na tamošnje sviranje flaute početkom 20. stoljeća.

To bi bilo sve za danas,

nadam se da sam potakla malo više interesa za francusku školu flaute, i na njezine velike predstavnike. Ako vas zanima još informacija o istoj temi, samo nam se morate javiti i otkrit ćemo još informacija zajedno.

Do sljedećeg čitanja,

vaša,

LB <3